Kultura govora
Kultura govora posebno je važna za one kojima je govor osnovno sredstvo profesionalnog rada, a to su, prije svih nastavnici, glumci, spikeri, novinari, naročito voditelji radio i televizijskih emisija, advokati, propovjednici, propagandisti, vojne starješine i profesionalni političari. Uspjeh njihovog rada ili misije u velikoj mjeri zavisi od toga kako govore, što znači da je direktno proporcionalan sa stepenom razvijenosti kulture govora...Jedan od prvih značajnijih ljudi koji je shvatio moć govora u postizanju određenih ciljeva u životu bio je glasoviti grčki govornik Demosten. Njegov primjer je karakterističan i višestruko poučan, pa stoga o tome treba reći nešto više.
Demosten je rođen u Atini. Potiče iz veoma bogate porodice, ali je rano, već u 8. godini ostao siroče. Pred smrt otac mu je testamentom zavještao gotovo sve svoje imanje, koje je on, međutim, mogao preuzeti tek po sticanju punoljetstva. U međuvremenu, imanjem su upravljali tutori, a to su, po oporuci, bili očevi nećaci, Afob i Demofont, i stari porodični prijatelj Feripid. Oni su imali pravo i obavezu da slobodno raspolažu povjerenom im imovinom, da uspješno posluju i da na kraju predaju Demostenu sav kapital i ostvarenu dobit. Kada je Demosten, koji je inače bio slabašan i bolešljiv dječak, napunio osamnaest godina i postao punoljetan, ispostavilo se da su mu tutori rasturili i prisvojili sve nasljedstvo. Jedini način da ostvari svoje pravo bila je rasprava pred sudom. Treba imati na umu da je u to vrijeme u staroj Atini bilo pravilo da se svaki učesnik u sudskoj raspravi sam brani, ili sam optužuje, tj. da govori lično. Nije se smio angažovati advokat niti mu se mogla dati punomoć da zastupa stranku na sudu. Jedino se mogao naručiti govor od tzv. logografa, koji su za novac sastavljali tužbe ili odbrane onima kojima je to bilo potrebno. Ali to nije bila i dovoljna pomoć, jer nije bilo važno šta reći, nego kako reći, tj. kako ubijediti sudije u ono što se u raspravi zahtijeva. U staroj Atini, naime, govornička vještina bila je na veoma visokoj cijeni. Od snage, ljepote i ubjedljivosti zavisio je uveliko uspjeh u raznim poslovima, posebno sudskim.
Demosten je, dakle, bio prisiljen da se u odbrani svojih prava sam pojavi pred sudom i da sam govori. Ali on nije bio osposobljen za takav, u suštini govornički nastup. Uz to nije ni izgledao dobro: bio je žgoljav i nervozan ( stalno je mrdao ramenom gore – dolje ), a imao je i više govornih mana : slab, tanjušan glas, pogrešan izgovor, ili čak nemogućnost izgovora pojedinih glasova, naročito alveolara l i r, vrskanje, koje je bilo posljedica organske mane ( imao je uvučenu donju vilicu i kratku usnu ) i niz drugih slabosti kao što je kratak dah i nizak, ravan ton. Kad je, s takvim i tolikim govornim manama izašao pred sud da govori, publika u sudnici ismijala ga je i izviždala, često ga prekidajući podrugljivim primjedbama. Razočaran, Demosten je potražio savjet učitelja besjedništva i oni su mu preporučili da vježbama uklanja mane u svome govoru i usavršava govorničku vještinu. Njihove pouke pomogle su mu da shvati da nije važno samo ono što se kaže nego i kako se to kaže. Kasnije je i sam, kad bi ga upitali šta je najvažnije u govorničkoj vještini, odgovarao : „ Najvažnije su tri stvari : prvo, kako se nešto kaže, drugo, kako se nešto kaže, i, treće, kako se nešto kaže.“
S neviđenom upornošću Demosten se posvetio vježbama usavršavanja vlastitog govora i govorničkog stava ( poze ). Neugodnog tika ( mrdanja ramenom ) koji je izazivao smijeh gledalaca, oslobodio se na taj način što je danima stajao, sam u sobi, pod obješenim mačem iznad ramena držeći govor. Kad god bi trznuo ramenom, osjetio bi ubod oštroga vrha mača, pa se tako s vremenom navikao da stoji mirno kad govori. Jačinu glasa koja je zavisila i od fizičke snage, povećavao je upornim trčanjem na duge staze, tako da je postao jedan od najpoznatijih trkača u Atini, a nerijetko i pobjednik na takmičenjima u toj disciplini. Da bi povećao kapacitet pluća i oslobodio se kratkog daha, govorio je stihove glasno pod opterećenjem, brzo hodajući ili trčeći uzbrdo. Pričalo se da su ga viđali u atinskoj luci Pirej kako deklamuje stihove, nadvikujući se s hukom pobješnjelih talasa mora. Nepravilan izgovor glasova popravio je vježbajući s kamenčićima u ustima, pri čemu je čitao ili govorio napamet nizove riječi u kojima su se nalazili glasovi l i r, koje je slabo izgovarao, a u početku ih nije mogao nikako ni izgovoriti. S koliko je upornosti Demosten vježbao i koliko je vremena na to utrošio, govori i podatak da je ostajao zatvoren u kući, radi vježbi, po dva ili tri mjeseca. Da ne bi došao u iskušenje da ode u grad i prekine vježbanja, obrijao bi pola glave, jer takav nije mogao izaći među prijatelje i poznanike. Pri tom je, osim govora, posvećivao pažnju i pravilnoj i funkcionalnoj gestikulaciji. Kažu da je satima znao stajati pred ogledalom držeći govor i gestikulirajući. Nakon tako dugih i upornih vježbanja Demosten je popravio izgovor, ojačao svoj glas, koji je sada postao zvučan i jasan, i usavršio govorničku vještinu do te mjere da je postao najveći govornik stare Grčke, a, po svemu, uz Cicerona, i najveći govornik svih vremena na svijetu. On nije s uspjehom držao samo sudske besjede. Poznate su i njegove političke besjede među kojima se poebno ističu tzv. Filipike, govori protiv zavojevačke politike Filipa Makedonskog, oca Aleksandra Velikog...Demostenov primjer ne pokazuje samo koliko je važno za uspjeh u životu znati dobro i uvjerljivo govoriti nego i to da se u usavršavanje govora mora uložiti veliki trud. Dobar govornik se ne rađa nego postaje, i to upornim vježbanjima i strastvenom željom da se govornička vještina savlada. Talenat bez usavršavanja ne znači mnogo. To je mrtav kapital.
